Kako početi pisati o mojoj ljubavi prema motorima, kad dobrano kasnim s tim bar 20-tak godina?

Tata mi je bio mehaničar tako da dijelom sve to potječe od njega, taj miris ulja, zvuk motora, odvijači, garaža nam je bio drugi dom, kakve Barbike i gluposti, to je za curice, bljak. Kad danas razmišljam o njemu, mom tati, zahvalna sam mu na puno toga, a to mu nisam stigla reći. Otišao je otac moj prebrzo.

Sve su to bile nekakve smjernice koje nisam znala što točno znače tada, ali znam da su me formirale u ženu kakva danas i jesam. Samostalna i neovisna žena koja je više voljela brzine, miris motornog ulja i buku motora nego hodanje po trgovačkim centrima i ispijanje kava s frendicama.

Prvi susret s motorom je bila plava Vespa koju mi je tata htio kupiti, ali mama nije dala makar ju je ona kao cura vozila. Tako da Vespa nije ušla u našu garažu, nikada, a bila sam tako blizu dva kotača.

Uživala sam gledati na cesti te motore koji nisi bili tako glasni kao ovi danas, zavidjela sam svakom vozaču i okretala se za njima na cesti.

Došao je i onaj tužni dio povijesti gdje je moja generacija jako brzo sazrila, neki se nisu vratili doma, a došli su u moj život dvoje predivnih klinaca koje sam vrlo brzo počela sama podizati uz veliku pomoć mojih roditelja jer sam shvatila da je moj život i život moje djece vrijedniji od suživota s alkoholičarem.

Djeca su odrastala sve više i više, a ja sam bila sve praznija i praznija. Posao-kuća, kuća-posao, ponekad izlasci. Nešto je falilo stalno. Stalno!

Igrom slučaja, na fb sam vidjela frendicu Snježanu s posla kako objavljuje slike s moto susreta. Zašto, ne znam ni sama kako, poslala sam joj poruku da kad će imati vremena, dođe s mužem k meni na kavu i da se konačno s 47 godina provozam na motoru i ostvarim si san. Nikad nisam nikome sjela na motor jer su oduvijek bikeri bili na glasu da piju, a taj lik s slika je izgedao tako sretno i nasmijano, nekako sam mu mogla vjerovati.

I tako su oni došli jedan dan k meni. Čekala sam ih u bircu, sva uplašena. I čujem ja u daljini zvuk od kojeg mi se smrzla krv u žilama. Počela sam lagano drhtati jer me bilo malo strah, ali je želja za vožnjom bila puno jača od straha. Moram priznati da sam se skamenila kad sam ugledala zvijer koja se je parkirala blizu mene. Yamaha Dragstar 650, crni motor s sjajnim kromom, dvoje obučenih u crno na njemu. Pogled na motor koji oduzima dah. Tad nisam znala, te sve pojedinosti o motoru, ali je bilo zastrašujuće vidjeti ga u svojoj blizini. Moj prvi susret s chopperom i bikerom koji je svoj život ukrasio vožnjom motora već 30g i susret s likom koji mi je pomjenio ostatak života.

Ugodno druženje uz kavu, lagana uputstva kako se ponašati prilikom vožnje (lijeva sisa na lijevo rame, i desna isto tako, drži se oko struka, ne skrečeš ti nego ja, bla, bla), puno zajebancije s njihove strane, a ja van sebe. Dobila sam kacigu u ruke, pojas i sjela na tu crno sjajnu zvijer.

Najsmješnije od svega mi je bilo što mi je taj biker rekao da je vožnja na motoru nešto najljepše što si mogu zamisliti, bolje i od najslađih trenutaka na svijetu. I bio je u pravu… To je bio trenutak kad sam osjetila da je to onaj dio koji mi je falio čitav život, ta buka auspuha, ta vibracija kroz tijelo. Adrenalin koji mi se stvorio u tijelu bio je fantastičan i poželjela sam se još voziti.

Išla sam s njima na nekoliko moto susreta kad je god netko od njihovh frendova imao mjesta na motoru za mene, upoznala neke divne ljude, jedva sam čekala te vikende sve dok jednog dana poznanik koji me je vozio, nije mogao ići. Ostala sam doma, tužna i jadna jer ne mogu ići, a strašno sam to željela. Ipak sam došla na taj moto susret autom, bio je to Blagoslov motora u Dugom Selu 2019.g. Tamo smo u ekipici bikera našli neko mjestašce za mene na nekom od motora i bila sam sudionik defilea, fenomenalni osjećaj. Divan party nakon toga, tužna sjedam u auto i očiju punih suza idem doma. Mislim si ja… koje sranje, kako mi je divno voziti se na motoru, a moram ovisiti o drugim vozačima.

Ujutro uz kavu, rekoh ja sama sebi, pa fuck Vlasta, možeš ti to i sama. Po čemu su oni bolji od tebe? Valjda prva moja ispravna odluka u životu koju sam donjela bez puno razmišjanja. To je to, ja kupujem motor.

Nazvala sam frenda Marija i rekla sam mu kaj sam odlučila. Marijo, ja želim naučiti voziti motor, želiš li mi pomoći oko toga? Samo sam čula s druge stane kad je rekao- Eeeee, dugo ti je trebalo. Na onoj kavi sam znao da će se to dogoditi, vidio sam ti taj sjaj u oku kad smo došli i kad si vidjela motor. Što se mene tiče, imaš punu podršku za to i ja vjerujem da ti to možeš. Zaista, da nije bilo Marija i njegove požrtvovanosti oko svega toga, moj moto svijet bi i dalje bio samo san.

Digla sam kredit, kupila kompletno svu opremu i čekala da malo zatopli da možemo početi zajedno tražiti motor. Moj prvi i jedini izbor je bio chopper Yamaha Virago 250, ali obavezno mora biti crveni i nikakav drugačiji. Tražili smo ga po oglasnicima, gledali neke svakakve krame i to dosta dugo sve dok jednom nije iskočio u oglasu, negdje u Tuheljskim Toplicama.

Otišli smo s njegovom Dragstaricom tamo samo ga pogledati, ali kad ga je dečko ga je otkrio ispod cerade, onako sjajnog i crvenog, dogodila se ljubav na prvi pogled, mene i tog crvenog Viraga koji je imao velikog kineskog zmaja na rezervoaru. Po tome je moj Virago dobio ime Zmajo, makar zmaja više danas nema. To je to, ovaj mi se jako sviđa, predivan je, rekla sam mu. Marijo ga je prvozao i kao iskusni poznavaoc motora rekao je, motorić je super, bolji nečeš naći i kaparili smo ga.

Nekoliko dana iza toga Virago je bio u mojoj garaži, par mjeseci od prve vožnje na motoru u životu.

Sad kad sam sve kupila, svu opremu i Zmajo je bio u garaži,otišla sam u auto školu i upisala se za polaganje za A kategoriju jer sam jedino tako znala da sad nema odustajanja ako u auto školi loše krene. Tako je i bilo. S obzirom na to da sam niže građe, nikakvog iskustva samostalne vožnje, nisam bila spremna za Yamahu MT 07, bila mi je previsoka. Padala sam s nje na poligonu jer je bio neravni teren, a instruktor je forsirao da stanem s punim stopalom na cestu, a noge kratke. Vožnjica po cesti je bila super, ali poligon, strava. 4 x sam pala s njega, oštečen retrovizor i sve se razvuklo predugo, a Zmajo u garaži dok se drugi voze i uživaju. Bilo mi je jako teško. Užasno teško. Nekad sam ga malo vozila uz Marijevu pomoć na parkiralištu, čisto da steknem osjećaj vožnje, balans, šaltanje brzina. Trudili smo se svi, ali je taj Virago bio totalno drugačiji od one Yamahe u auto školi. Ja sam znala da to želim, a on je znao da to mogu. Vjerovao je jedini u mene dok su drugi na sve to gledali s podsmjehom. Sin mi je bio podrška, a kčer skeptična. Svi su govorili da je to kriza srednjih godina. Ma nisu oni imali pojima da ja prvi puta u životu ostvarujem svoj san, prvi puta u životu s 48 godina.

Zbog tih padova, zbog tog straha, odlučila sam promjeniti auto školu i ipak upisati za A2 kategoriju jer je moj Zmajo imao 250 ccm i njega sam mogla voziti s A2 kategorijom, a motor u novoj auto školi je bio niži, stariji model, pa sam ga mogla savladati bez straha.

Uz savršenu instruktoricu, položila sam iz prve u 9. mjesecu 2019., šest mjeseci nakon upisa i bila u tom trenu najsretnija žena na svijetu.Ostvarila sam si san i Zmajo i ja smo mogli na cestu s dozvolom.

Tako da ja, Vlasta, samohrana majka dvoje djece s 48 godina sam položila A2 kategoriju, kupila si motor i opermu i ostvarila si san uz pomoć frenda koji je jedini vjerovao u mene. Hvala mu od srca na tome. To mu nikad neću zaboraviti i dužnika sam mu do groba zbog toga.

Zmajo i ja sad plovimo cestama lijepe naše, uz ekipicu iz grupe chopperi.hr i Kluba ljubitelja Viraga. Svaki vikend je neka nova ruta, neka nova cesta, neki novi dio uz fantastično druženje neopterečenih ljudi koji vole isto, vožnju na motoru i druženje.

Zaista mi je drago što sam dio tih grupica istomišljenika i što su me svi tako lijepo prihvatili. Zaista paze na mene kao novog vozača motora, svi se trude da te vožnje budu ugodne i lako savladljive za mene. Imam nekih situacija koje moram još savladati, ali svaki put kad zapnem s motorom u brijegu u nekom naglom strmom zavoju, nikad me ne ostavljaju samu. Silaze s motora i pomažu mi ako je potrebno. Uglavnom se sama izvučem, ali sve su to oni prošli pa znaju da je svaka podrška bitna. Hvala svima na tome.

U ovom moto svijetu postoji puno žena vozača motora koje jako cijenim i poštujem, družimo se zajedno, vozimo ponekad. Ima nas iz svih krajeva Lijepe naše. Sve te žene su uz sve svoje obaveze u privatnom životu, djecu, imaju i dalje istu ljubav prema brzinama i motorima. Zaista ih je lijepo vidjeti na hrpici, a i sama sam osjetila kako je lijepo silaziti s motora, skinuti kacigu i kad su pogledi upereni u tebe jer si žena koja silaziš s choppera. Respect svakoj ženi koja vozi motor, kraljice ste cesta.

Zašto sam vam sve ovo napisala? Zato što sam željela podijeliti priču s svima vama, da znate što sam sve i s kim prošla, da sam si s 48 godina ostvarila svoj san, da vozim crvenog choppera u društvu divnih ljudi, da znate da ništa nije teško kad se stvarno to želi, da je uvijek potreban dobar oslonac u životu, dobra podrška kad onako malo posrneš kao što sam imala ja u svom prijatelju Mariju i da ako se malo okreneš oko sebe vidjeti ćeš da takvi ljudi postoje i željni su prenjeti tu ljubav na nekog drugog kao lanac sreće, a vožnja motorom i je jako velika sreća, bar za mene.

A danas? Upravo danas sam se upisala ponovno u auto školu za polaganje za A kategoriju. Moj san i dalje traje, samo što sam sad puno hrabrija, spretnija i sretnija žena, žena koja zna što želi u životu i žena koja je popunila przninu u svom životu jednim divnim crvenim chopperom.

OCENI ČLANAK (od 1 do 5):
4.4 (30 ocena)

Ostavi komentar