Mojoj majci su govorili da je luda kad je vozila Tomosa osamdesetih godina. Kasnije je sebi kupila skuter da može ići na posao bez gužvanja u prometu. Prvi put sam joj ga ukrala sa 12 godina i od onda traje ta ljubav, ludilo, suživot. Sa 13 sam se već vozila po otoku sa prijateljicom i našu prvu veću vožnju je prekinula palica sa strane ceste i baš najstroži otočki policajac. Ali to je samo prva priča u nizu, znala sam i onda.

Položila sam A kategoriju 2003. godine sa 15 godina i od onda prešla cca 100 000 km na skuterima, Vespi PX200, mom vječnom „momku“ Hondi FMX650 i dobroj staroj prijateljici Teneri XTZ660. Honda je još uvijek uz mene i uvijek će i biti, čak i onoga dana kada se dočepam željene Africe Twin, FMX će i dalje biti tu za makar ’’ići u dućan“ i da grije srce svaki put kada izađem ispred kuće.

Nakon mladosti ludosti, studiranja, pronalaženja sebe u putovanjima i na planinama, došao je red na ozbiljnija putovanja motorom i prema tome idem. Nezaustavljivo i sa takvim guštom da bi prosto bilo šteta da prestanem putovati i voziti. Po struci vodič, sve moje doživljaje i fotografije sam jednostavno morala početi izbacivati iz glave i osobnih zapisa tako da sam skombinirala ugodno sa korisnim – kada idem u neki đir uvijek pokušam to ukomponirati sa nečim novim za vidjeti, posjetiti, proći, provozati i podijelim to sa ljudima na mrežama. Jednostavno je to sve tu oko nas i zašto ne znati, zašto ne inspirirati ljude da se pokrenu i vide!

Kada sam, pored Honde, kupila i Teneru XTZ660 ’98, još uvijek bi se našao netko (većinom tko me ne zna tako dobro) da kaže – Ma ti si luda, pa što će ti to sve! Objašnjavati nema smisla jer da shvaćaju ne bi to pitali na prvom mjestu. A kada sam počela otkrivati nove puteve i stranputice sebi i svima oko sebe sve je počelo dobivati neki dublji smisao u toj vožnji, počeo se shvaćati taj gušt, strast, osjećaj kao nijedan drugi, i na kraju i magičnost toga vozila da te odvede negdje gdje inače ne bi nikad otišao.

Prvi đir sa odmilja zvanom Terenom je bio baš u brdo. Taj dan sam bila do svog mehaničara/prijatelja da mu pokažem kako sam je “upicanila“ i kako smo obe spremne za vožnju. Zadnje što mi je rekao je bilo – Nemoj ići offroad za prvi đir, a ja sam rekla da neću, znajući da ću vjerojatno skrenuti sa puta kao i skoro svaki put dosada.

Đir me odveo ni manje ni više nego na Kamešnicu, asfaltiranom cestom pa poviše hidroelektrane i malo makadamom kraj njene ogromne cijevi da bacim pogled od gore na kanjon rječice Rude. I naravno kada sam je išla okrenuti za polazak ispala mi je iz ruke na zemlju i travu. U tom momentu me zove prijatelj i ja mu cijela zadihana od pokušavaja dizanja 200 kg teškog motora govorim gdje sam a on govori: Pa ti nisi normalna, eto me!

Odgovorila sam ga od toga nakratko, sabrala se 10min, pustila da prođu zvjezdice pred očima od napora, ugrijala mišiće, ogradila gume kamenjem da ne klizi i pokušala ponovo. I ponovo. I iz treće sam je uspjela dignuti na mišiće ruku, prebacila na koljeno i to je bilo to, uspjeh. Nazvala sam ga i rekla: Eto vidiš da nisam luda i da ja to mogu jer hoću i volim!!

Andrea Dajak, Split

PS. Moje avanture mogu pratiti svi na facebook stranici Funmoto Andrea i instagram profilu funmoto_andrea.

Ostavi komentar