Još malo zapisa iz nove knjige Hrvoja Rupčića „U ZEMLJI PLEMENITIH LJUDI“, motorističko-planinarskog dnevnika putovanja kroz prostranstva drevne Perzije, sadašnjeg Irana.

„…Zaustavljamo se i hvatamo hlad za glave i gume koje su toliko vrele da ih se jedva može dotaknuti. No, ne možemo predugo stajati jer brzo trošimo vodu. Sjedamo na motor i kroz vreli se zrak i sveopće ništavilo vozimo dalje. Sljedećih sat vremena nigdje nije bilo niti traga ikakvom naselju niti živom biću, a tada dolazimo do mjestašca Rabat-e-posht-e-Badam, gdje se u hladovini nekoliko stabala nalazi policijska postaja i ispred nje slavina sa ledenom vodom. Nismo je odmah opazili, ali djeca koja su sjedila u hladu uz cestu nam mašu i pokazuju gdje se možemo osvježiti. I oni i policajci netremice bulje u neobičan prizor kako dvoje stranca usred vrelog dana prolaze na motoru njihovim selom. Imat će o čemu pričati barem sljedećih mjesec dana. Iako je već oko pola pet sunce i dalje prži kao da je podne. Nakon polijevanja po glavi i hlađenja guma nastavljamo dalje…

Sjedamo na motor i opet smo u pustinji, ovdje malo šarenijoj, lagano brdovitoj, ali i dalje nepreglednoj. Nailazimo na nekoliko poluraspadnutih kostura deva tik pored ceste, pokraj kojih zastajemo. Sve je pomalo iracionalno i nestvarno, pa ne vidim ništa čudno u tome što me uhvatila inspiracija te s dvije devine bedrene kosti sviram po ostatku njezina poluraspadnutog kostura. Ili je to ipak bilo od sunčanice, a ne inspiracije?! Sada smo si mogli dopustiti zaustaviti se tamo gdje i nema hlada jer vrelina Sunca polako posustaje kako se ono spušta prema horizontu. U sam njegov zalazak skrećemo s glavne ceste prema Kharanaqu, starom napuštenom pustinjskom gradu. Ugledavši ga, osjećam kako mi srce ubrzano lupa. Fascinantan je. Drevni grad od blata, koji je po raznim pričama star čak četiri tisuće godina. Presijava se u svoj svojoj nevjerojatnoj vibraciji u zalazećem suncu…“

„…U Kermanu smo proveli tri fantastična dana spavajući u Rezinom stanu na podu, kako je i on spavao, jedući na tom istom podu, kako je i on jeo. Njihovi stanovi su vrlo često bez ikakvog namještaja i cijeli život im se odvija na podu Na njemu i sjede i jedu i spavaju. Poslije će nam to postati normalno, ali ovo nam je bio prvi susret sa takvim načinom života. Reza nas je vodio posvuda i imali smo izvanredne zabave, doduše, isključivo u muškom društvu.

Što smo sve kod Reze saznali?

Na jugoistoku Irana, posebice oko Kermana, pušenje opijuma je tradicija i to rade stari i mladi. Iako je ilegalno, vlasti na to žmire na jedno oko i manje je kažnjivo od alkohola. Moram priznati da sada razumijem i zašto jer i nakon dvije večeri intenzivnog pušenja opijuma i dalje ne shvaćam zašto ga na zapadu smatraju drogom. Mnogo je blažeg učinka od alkohola i samo te lagano opusti. Ja sam već mislio da nešto krivo radim pušeći i rekao im da izgleda da na mene opijum ne djeluje, na što su me pitali zar se ne osjećam opušteno?! Kada sam im odgovorio potvrdno, rekli su da upravo to opijum pruža.

Reza i njegovi prijatelji su jako nesretni što ne mogu naći partnerice. U Iranu u ljubavi nema brzanja, ako ti se netko sviđa postupak je dugotrajan i jednosmjeran – prema braku. Išli su nam pokazati mjesto u gradu gdje se slobodno „druže“ sa djevojkama te smo bili nemalo iznenađeni shvativši da se radi o većem kružnom toku po kojemu se predvečer dolaze voziti autima u krug i ako im se netko dopadne komuniciraju kroz otvoreni prozor i pokušavaju doći do broja telefona. (* kasnije sam saznao da se ovaj princip zavođenja na farsiju kaže „dor-dor“ – u doslovnom prijevodu „krug – krug“ tj. điranje. Svaki grad ima svoju dor-dor ulicu ili kvart i zna se koji dan i u koje doba je najbolje. Uglavnom vikendima.)

U Iranu je zabranjeno i kažnjivo imati pse u stanu, jer su navodno prljave životinje. Ipak nas je Reza odveo u park u kojemu ljudi šeću pse, ponekad se skrivajući, a ponekad sa dozvolom, pod izgovorom da im služe kao čuvari. Na cesti su neki prolaznici osjetili da mirišemo na alkohol, koji je Reza bez problema za nas nabavio, te smo bježali kada su počeli vikati za nama bojeći se da ne naiđe moralna policija. Kazna za konzumiranje alkohola je osamdeset udaraca bičem za Irance dok bi na nas ili zažmirili ili bi nas deportirali. Ipak je nešto što nas se najviše dojmilo tijekom ovog kratkog izleta u Kerman bilo legalno, a to su kalutsi.

Kerman se nalazi u pustinji Dasht-e Lut, drugoj najvećoj pustinji u Iranu u kojoj je izmjerena najviša ikad temperatura na zemlji od 70,7°C. To je najtoplije mjesto na kugli zemaljskoj. Oko sto pedeset kilometara sjeveroistočno od grada Kermana, duboko u pustinji blizu naselja Shahdad se nalaze fascinantni pješčani oblici nalik na dvorce i tornjeve koji dosežu visinu od više desetina metara, a nazivaju se kalutsi…“

„ŠTO SE VIŠE DAJEŠ, TO SE VIŠE IMAŠ.“

                                                                    Hrvoje Rupčić

Ostavi komentar