TADŽIKISTAN – Kina – Afganistan

(Šarena kugla – Put svile 2019.)

—-PAMIR: KROV SVIJETA—-

Hrvoje Rupčić i Ivana Kujundžić Rupčić

Pamirska cesta koja povezuje Afganistan, Uzbekistan, Tajikistan i Kirgistan druga je najviša cesta na svijetu (4.655mnv) i prolazi kroz slabo naseljena i teško dostupna gorska područja Pamira spomenutih zemalja. Bila je dio drevnog puta svile, a legendarna je po svojoj ljepoti.

U stanju u kakvom je danas prohodna je samo mali dio godine i tada privlači zaljubljenike u prirodu da je pokušaju prijeći. O uspješnosti toga pothvata najviše utječu vremenske (ne) prilike, a tek potom spremnost i volja pojedinca. Osim nas spomenutih „prirodnjaka“ pamirsku cestu uvelike koriste i krijumčari droge te se procjenjuje da se njome godišnje preveze oko 90 tona heroina. Zato ju neki nazivaju i heroinski autoput. Mama Juanita i ja smo danas u Dušanbeu i u posljednjih pet dana smo uspješno prošli preko pamirske ceste. Je li bilo lako? Nimalo. Danas se oporavljamo od puta i prvi dan otkada smo otišli na put prije 20 dana nismo u pokretu. Kosti su nam potpuno raštimane i naša Crna Pantera je trebala dobar servis da uopće možemo sutra nastaviti put dalje. Tisuću dvjesto i pedeset kilometara ceste uništene lavinama, potresima, odronima i neodržavanjem je iza nas a koliko je teško bilo njome proći govori i podatak da smo prekjučer od Khoroga prema Dušanbeu u 10 sati vožnje bez prestanka prešli samo 217 kilometara. No, idemo od početka. Nakon što smo ušli u Tajikistan iz Kirgistana vozili smo se pedesetak kilometara uz samu granicu sa Kinom, a kako je ograda od bodljikave žice na mnogo mjesta potrgana zubom vremena i ljudskim rukama nismo odoljeli da ne prijeđemo i na kinesku stranu tako da smo eto bili i u Kini, doduše ilegalno. Isti smo dan došli do najvišeg prijevoja pamirske ceste Ak-Baitan na 4.655 metara. Imali smo sreće da nije bilo snijega i leda jer smo na Pamir došli u sam kraj sezone. Već je padala noć kada smo došli do mjesta Murghab u kojem smo zanoćili na 3.700 m. To nije prošlo bez posljedica jer nas je poprilično jako uzdrmala visinska bolest praćena glavoboljom, proljevom i mučninama. Jedva smo dočekali jutro da krenemo dalje jer je od tog mjesta cesta išla samo nizbrdo. Drugi dan smo išli od Murghaba do Khoroga i sada smo se već čudili koliko je slabo prometna ta cesta. Iako smo prošli više od 600 km, nismo vidjeli više od nekoliko desetaka vozila i svega 5-6 motorista. Osim nas sreli smo još jedan španjolski par koji je bio jednako lud kao i mi da pokušaju proći tu cestu u dvoje na jednom motoru. Tu večer mi se tijelo treslo od umora jer je vožnja ovim cestama zahtijevala da pri vožnji budem gotovo cijelo vrijeme u stajaćem položaju. Treći dan nas je čekala najgora dionica koju sam spomenuo na samom početku priče. Cijelom dužinom je cesta više nalikovala na kozji put kojim smo se u više navrata mimoilazili sa šleperima gledajući u bezdan pod nama. Odatle pa slijedećih 300 km cesta vodi kanjonom rijeke Pyandzh koja je granica Tajikistana i Afganistana tako da nam je Afganistan cijelo vrijeme puta bio sa lijeve strane na dvadesetak metara udaljenosti te smo često izmjenjivali mahanje sa afganistanskim seljacima, a i mnoga su sela sa ove strane rijeke bila nastanjena afganistanskim stanovništvom. Tu smo slučajno naišli na Moniku i Petera, bračni par iz Poljske koji je išao u istom smjeru kao i mi. Mimoišli smo se u nekoliko navrata te smo nekako spontano nastavili zajedno put. Nije prošlo dugo, a ja sam počeo imati problema sa motorom. Prvo mi se centralna nogica rašarafila i gotovo ispala te sam ju morao vezati žicom a nakon toga mi je svako malo motor počeo gubiti snagu kada bi dao gasa. Sve je ukazivalo na to da mi je pumpa goriva na izdisaju. Tako je i bilo. Nalazili smo se doslovno nigdje, na kraju svijeta, desecima sati udaljeni od najbliže civilacije i 7000 km od doma, a motor mi je otkazivao. Imao sam sa sobom rezervni uložak za pumpu, no ništa nisam mogao napraviti dok ne dođemo do Dušanbea koji je odavde udaljen dva dana vožnje makadamskom cestom. Pala je noć kada smo se uspjeli dovući do nekoga sela u kojemu smo svi četvero prespavali na podu prostorije u jednoj kući. Tu večer smo se družili sa Monikom i Peterom i otkrili začuđujuće podudarnosti. I oni su kao i mi bili na svom medenom mjesecu, prošli su identičnom trasom po putu kao i mi i krenuli su na put na dan našeg vjenčanja. Monika se kao i Mama Juanita bavi izradom odjeće i njen motor također ima problema sa pumpom goriva. Ja bi se usudio reći da je podudarnost nevjerojatna. Sutra smo zajedno nastavili put, a moj motor se gasio svakih par kilometara. Ne znam ni sam kako smo se uspjeli dočepati Dušanbea gdje nam je susretljiv Aziz jutros napravio detaljan servis motora i zamjenu svih potrebnih dijelova. Ne bi sve tako lako završilo da nisu sa nama bili Monika i Peter. Slučajnost? Anđeli čuvari? Prosudite sami. Naša Crna Pantera je sada kao nova iako će sutra na putu prema Samarkandu navršiti svojih 100.000 km. Detaljno je sređena i oprana, a mi poštimavamo svoje kosti za nastavak putovanja. Ako sve bude po planu sutra smo već u Uzbekistanu. Ali o tom, po tom. Sve ovo što radimo zvuči jako naporno i teško. Da li je tako? Je. Da li se isplati? O da, tekako. Pogledajte fotografije moje Mama Juanite i shvatit ćete zašto. Zato se u ovoj objavi i nisam bavio opisom pejzaža već sam ostavio Mama Juanitinim fotografijama da odrade svoj dio priče. Jesu li ljudi opasni? Toliko da nam pri odlasku sa odmorišta bez riječi plaćaju obroke, mašu nam i nasmijani pozdravljaju cijelim putem.

Sutra je novi dan i predviđeni ulazak u Uzbekistan. Idemo dalje putem svile kao i drevne karavane.

Nastaviće se…

Fotografije:

https://www.facebook.com/ivanakujundzicphotography/

Ostavi komentar