*UZBEKISTAN* – DREVNI GRADOVI

(Šarena kugla – Put svile 2019)

Hrvoje Rupčić i Ivana Kujundžić Rupčić

Prelazeći iz Tadžikistana u Uzbekistan ostavili smo iza sebe planine Pamira i oko nas se zemlja polako izravnavala sve dok nije nestalo i najmanjeg brdašca. Granicu smo prošli bezbolno šaleći se sa dobro raspoloženim uzbekistanskim carinicima. Ponovno mi je bilo pomalo glupo što i oni znaju nabrojati više hrvatskih nogometnih reprezentativaca od mene, no to je tako. Teško bi bilo ne primijetiti kako se s prelaskom iz jednog „stana“ u drugi mijenjaju i fizionomije ljudi. Uzbekistanci su ponovno azijatskih crta lica što tadžikistanci nisu nimalo bili već su bili izrazito indo-europskog izgleda. Mijenjaju se i nošnje, običaji i sve ostalo. Iako većina ljudi iz naših krajeva vidi „stanove“ kao jedan narod u mnogo država dolaskom ovdje shvatite da su međusobno daleko različitiji od naših razjedinjenih „balkanski plemena“ koja je zapravo nemoguće na taj način razlikovati. Zemlja je u ovom dijelu Uzbekistana plodna, sve je obrađeno, kuće su bogate i uredne i po cestama voze uglavnom novi automobili. Jedino su im ceste velikim dijelom u groznom stanju. E da, automobili. Vjerovali ili ne po mojoj procjeni je barem 95% uzbekistanskih automobila Chevrolet/Daewoo (to je ista firma), jednaki postotak ih je bijele boje i svi voze na plin. Tu dolazimo do problema. Naime jako je teško uopće naći benzinske postaje koje imaju benzin, a još teže one sa dizelom. Potrebna je mapa i posebne aplikacije da bi potragu za benzinom svakodnevno uspješno završio. Priroda je ovdje nakon Kirgistana i Tadžikistana dosadna.

Ali zato gradovi! Gradovi su glavni adut Uzbekistana i oni privlače mnogo turista. Začudili bi se koliko ih je ovdje. Za moj ukus daleko previše, no to je usud koji nosiš kada si u svijetu poznat po svojoj ljepoti i značenju. Samarkand, Bukhara i Khiva su uz glavni grad Taškent glavni nosioci uzbekistanskog turizma. Sva tri su drevni gradovi koji su bili veoma značajni na putu svile. Samarkand se nalazio točno na pola puta svile i po tome je najpoznatiji. Ne bi bilo fer da mu oduzima na značenju, no nakon iranskog Esfahana ipak nas nije moglo fascinirati to što nam je ponudio. Možda je svemu kumovalo i to što smo se odjednom, nakon mnogo dana samovanja u prekrasnoj prirodi našli okruženi turistima sa svime što se oko njih nudi. Suveniri, restorani, glasna glazba, šarena svjetla i sve neko ludilo od kojega se ježim te zbog toga i bježim sa naše obale za vrijeme sezone. Već ujutro smo krenuli dalje, sada već okrenuti u smjeru zapada, prema doma i vozili se 250 km prema Buhari. Cesta je bila monotona i dosadna, kao autoput zg-bg samo lošija i naseljena i već smo bili lagano razočarani, ali tada se dogodila „ona“. Bukhara! Opčinjeni smo šetali tim gradom i upijali drevne vibracije puta svile. Fantastično očuvan i uređen, besprijekorno čist, ugodan i sa plemenitošću koja je vrlo blizu perzijskoj. Oduševio nas je taj grad. Potpuno. Mislim da mi je nakon iranskog Yazda i Esfahana ovo treći najljepši grad koji sam u životu vidio. Imala bi što i Venecija od Bukhare naučiti kako se treba održavati tradicija i pogotovo čistiti grad. Fantastična energija. Nakon Bukhare je već sutradan popodne uslijedilo još gotovo 500 km puta do Khive. Na pola puta prema Khivi je plodnosti na okolnim poljima polako nestajalo i okoliš se pretvarao u polupustinju. Cijelo to vrijeme je trebalo dobro paziti na gorivo te koristititi i neslužbene „pumpe“ odnosno natakanje goriva iz kanistara koji se neslužbeno prodaju uz cestu. Istovremeno sa smirajem dana tonuli smo u polupustinju i osjećaj mi je bio fantastičan kao i svakog puta. Pustinja toliko smiruje da se to riječima ne da opisati. U mrak smo došli u Khivu i srušili se od umora. Khiva je predivna, apsolutno predivna. Ima atmosferu mog najdražeg iranskog grada Yazda i još zidovima odzvanjaju galame karavana u prolazu. Ali, na žalost turisti su mi pokvarili potpun doživljaj. Khiva je mala i sve odzvanja od europskih jezika i škljocanja aparata. Ne mogu ja to više. Napustili smo Khivu i zaputili se dalje na zapad prema Nukusu sve dublje u pustinju. Sutra nas čeka drugi od dva izazova na cijelom putovanju koja sam vam ranije spomenuo. Prvi je bio prelazak preko Pamira, a drugi je prolazak iz Uzbekistana natrag u Kazahstan kroz 600 km pustinje cestom koja gotovo i ne postoji. Odgovarali su me da je nemoguće tuda proći u dvoje na motoru no ja ću vam sutra reći da li je ili nije. Ne idem tim putem radi izazova već postoji drugi razlog. OK priznajem, ne idem isključivo radi izazova. Drugi je razlog to što bi odustajanje od prolaska tim putem značilo da trebamo napraviti obilazak, a to bi trajalo oko tjedan dana. Da, dobro ste pročitali. Prva slijedeća cesta je nekoliko tisuća kilometara daleko i ne postoji ništa između. Da znam, i meni je trebalo neko vrijeme da se načudim i da prihvatim da je to zaista tako. Ako sutra ne prođemo planiranim direktnim putem kroz pustinju obilazak do Atyraua, sjeverne točke kaspijskog mora bi nam mogao trajati oko tjedan dana. Eto, to su te neke zanimljivosti centralne Azije. Kuda su išle drevne karavane puta svile, moramo pokušati i mi, gotovo pod svaku cijenu. A kako je prošlo znat ćemo i mi i vi već sutra ili prekosutra. Sada polako na spavanje, a sutra rano ujutro u pustinju dobro opskrbljeni kanistrima goriva i vodom.

Držite nam fige…

Ostavi komentar