Odlomak iz poglavlja: „Ja, kralj Darije Veliki, kralj kraljeva!“

Motorističko-planinarski dnevnik putovanja kroz prostranstva drevne Persije, današnjeg Irana „U zemlji plemenitih ljudi“ Hrvoja Rupčića

„…Nomadi se povlače na spavanje, a mi još ostajemo budni uživajući u neobičnom osjećaju da ponovno proživljavamo nešto novo i jedinstveno. Zvijezde na nebu su nestvarno jake i posvuda vlada savršen mir. Kroz zaštitnu mrežu kreveta i širom rastvoren šator vidimo magarca svezanoga za drvo, mnoštvo zvijezda i vatru na izdisaju. Da u toj slici ne vidimo i naš motor, koji izgleda poput usnule životinje, moglo bi biti neko drugo, davno tisućljeće….

…Još pospan, napola otvorivši oči, ugledah kokoši kako šeću pored moje glave, a iza njih mnoštvo koza koje su se glasale svojim jedinstvenim meketavim glasovima. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da ne gledam kroz koprenu sna, već kroz tanku gazu koja s krova šatora visi razvučena oko našeg ležaja. Zemljani pod velikog šarenog šatora prekriven je ručno rađenim ćilimima, a preko njegovih zidova izrađenih od šiblja razvučeni su veliki vuneni prekrivači. U snenoj glavi iz te ležeće perspektive sve je izgledalo pomalo nestvarno.

Nalazimo se u ljetnom prebivalištu nomadske obitelji iz plemena Quashqai, koji su nas kasno sinoć primili na objed i noćenje. U Iranu još uvijek više od milijun ljudi živi nomadskim životom. Ima ih u cijeloj zemlji, no najviše upravo u ovom dijelu, na potezu od planina Zagros na sjeveru do Perzijskog zaljeva na jugu. Zagros planine su vrlo ugodnih temperatura ljeti i prepune zelenih pašnjaka potrebnih za ispašu njihovih stada. Zimi su one često prekrivene snijegom, ali je tada predio oko Perzijskog zaljeva, koji je ljeti nepodnošljivo vruć, tada idealan za život. I tako ovi ljudi od pamtivijeka dva puta godišnje putuju zajedno sa svojim stadima i po nekoliko stotina kilometara u potrazi za zelenim pašnjacima.

Nomadi su podijeljeni u mnoga plemena, a najbrojniji su upravo Quashqai. Iako im je način života svima sličan, svako pleme ima svoju specifičnu odjeću i običaje. Svečana im je odjeća, naročito ženska, šarena i žarkih boja, a takvi su im i ples i glazba. Mnogi od njih su nepismeni, jer uz ovakav život teško mogu pohađati škole. Iako se najčešće izjašnjavaju kao muslimani šijiti, vjeru doživljavaju vrlo ležerno. Ne mole se svakodnevno niti idu u džamije. Zbog svoje opuštenosti u ponašanju i odijevanju često su na meti kritika vlasti, ali nisu li to i inače svi ljudi slobodnoga duha? Žene su im poznate po izuzetnom umijeću predenja vune te izradi ćilima, prekrivača i drugih rukotvorina. Sve ostalo što im je potrebno za život nabavljaju na tržnicama okolnih mjesta i gradova, prodajući svoje proizvode.

Sinoć smo Mama Juanita i ja neko vrijeme zadivljeni gledali staricu kako nevjerojatnom spretnošću prede vunu na neki primitivan način, uz pomoć samo jednog razgranatog štapa. Njene stare, smežurane, ali iznimno spretne ruke, ovčja vuna i taj štap plesali su skladan ples, odskakujući od poda kao uigrana balerina. Razbudivši se, kroz rastvoreni šator vidimo da je kod njih život već u punom pogonu i da se svaki član obitelji, od djece preko roditelja pa do staraca, kreće svojim poslom. Vatra na ognjištu gori i sprema se jutarnji objed. Kada su nas ugledali kako ustajemo pozdravljaju nas širokim osmjesima i odmah nude čajem…

„Gdje je Said?“, upitao sam njegovu ženu, ne vidjevši ga nigdje.

Fotografije: Ivana Kujundžić Rupčić

Ostavi komentar