Hrvoje Rupčić

motorista, avanturista, muzičar, putopisac, suprug, otac

simply all these in one

NEPALSKI DNEVNIK
Lukla 5.10.2017.
Nakon dvadeset dana tumaranja po planinama ovo je prvi dan da ne krećemo na put nakon doručka. Ne nakon doručka, nego ne krećemo uopće. Kako? Znači ne spremamo ruksake? Spavati ćemo na istom mjestu dva dana za redom? Kako neobičan osjećaj. Pa što ćemo raditi ako nećemo hodati šest do deset sati dnevno? Potpuna zbunjenost kod svih. Završili smo doručak i što sad? Ok, malo ćemo se pozabaviti internetom (uf, kako to pojede vremena), pa ćemo oprati nešto robe za silazak u civilizaciju, pospremiti torbe, još jednom proći sve štandove, malo se cijenkati onako iz sporta i kupiti neke suvenire. Istuširati se? Ma ne, ostaviti ćemo to za Katmandu. Mislio sam da ću i danas malo nestati u brdima ali su mi prijeteći oblaci otupili volju. Šetao sam se glavnom i gotovo jedinom ulicom Lukle gore-dolje i zapažao sve više detalja. Ima tu nekoliko dućana koji su fokusirani na suvenire i planinarsku opremu za trekere. Ali puno više mi se sviđalo zavlačiti se u male dučančiće koji su me oduševljavali svojom raznolikošću. Od igle do lokomotive. Ispred radnje u gornjem redu vise planinarski ruksaci i rukavice, na vješalicama pored njih su neke prašnjave majice, ispod njih plastične kante raznih boja i veličina, pa metalni lonci, veliki čajnici i kaciole, pored toga boce sa plinom a unutra su razna pića, cigarete i slatkiši. I naravno, neizostavni stručak umjetnoga cvijeća. Na podu, na najlonu glavice kupusa, u dvije plitke pletene košare čini mi se da su čaj i sušeni čili i pored svega stara šivaća mašina ako treba kupcu nešto na brzinu sašiti. Ispred trgovine leže na cesti dva uspavana psa i jedan letargirani bivol natovaren torbama turista. Oko njih dvije žene iz susjednih radnji uz smijeh i ciku igraju badminton a troje male djece uspijevaju se nekako oko svega toga naganjati. I nitko nikome ne smeta. I nitko nije nervozan. Ako uhvatiš u prolazu nečiji pogled uzvraćen je osmjehom. Dva metra dalje ispred slične radnje sjedi starija žena koja izgleda kao ciganska gatara, pored toga je brijačka radnja kao iz devetnaestog stoljeća, zatim restoran kojega nikada ne bi prepoznao da nije pored vrata pano sa slikama jela a dvije žene u plitkim metalnim kantama peru veš na sred ulice. Onda se izdaleka začuju kravlja zvona i svi se opušteno i polako pomaknu u stranu dok ne prođe karavana bivola ili malih, niskih konja natovarenih svime i svačime. Karavana prođe i sve se nonšarlantno vraća u početnu poziciju. Začuje se zahuktavajući zvuk elise i desetak metara dalje uzlijeće veliki helikopter sa helidroma iza kuća. Na sred te stometarske glavne ulice se gradi nova kuća. Ova će biti luksuzna jer na gradilištu osim kamenja ima i željeznih šipki a dvije žene sjede na brdašcima sitnog kamenja i usitnjavaju ga čekićem. 

Inače je kamen jedini građevni materijal himalajskih kuća. Nema cementa, nema veziva. Slaže se samo kamen na kamen od poda do krova. Zato se i saspe sve kao kula od karata u slučaju potresa. Između cijelog tog ležernog kaosa šeću se turisti gotovo u pravilu sa velikim ruksacima a po količini zbunjenosti u njihovim očima znaš jesu li tek sletjeli ili će upravo odletjeti. Postaje mi jako drag ovaj gradić. Da nema tolike buke helikoptera i aviona bio bi mi još draži. Ali onda ga ne bi ni bilo. Isto je i sa ljudima. Kada pronađeš osobu koja ti je draga ali bi samo par sitnica kod nje promijenio, postoji mogućnost da ona nestane a ne da postane ono što želiš. Prihvaćanje stvari kakve jesu. Ah, kako je to teško. Pogotovo nama zapadnjacima. Nemam osjećaj da su ovdje ljudi opterečeni vječitom težnjom za promjenama. Ne sjede po kafićima i raspravljaju o nogometu i politici. Ne gledaju televizijske debate niti čitaju novine. Nema čvrstog zauzimanja strana, žučnih rasprava i svađa. Cijene se blagost i mirnoća. O kako li samo tu karakteristiku zapadnjaci često krivo protumače kao slabost. Šetajući blatnim sporednim uličicama Lukle ljudi će te sa vrata svojih trošnih domova dočekati u gumenim natikačama i sa osmijehom u kojem nema niti traga ljubomore na tvoju odjeću, a djeca će naivno i bezbrižno dotrčati do tebe da se sa njima slikaš. I opet se pokazuje bolno istinita izreka da nije bogat onaj tko puno ima već onaj kome malo treba. I tako hodam do ručka Luklom i kontempliram pomalo romantično a pomalo idealistično o svemu što sam viđao oko sebe zadnjih dvadesetak dana. Znam da nije baš sve kako opisujem i kako ja to vidim ali što mogu kada tako to vidim. Ne mogu vidjeti svijet drugačije nego kroz sebe. Ne postoji objektivno na svijetu. Postoji samo gomila subjektivnosti. Ego nam je i dan da bojimo svijet svojim pogledom na njega. Mislim da ga je dobro brusiti i uštimavati da vidi lijepe stvari. Tada će i cijeli svijet biti ljepši jer on je upravo i jedino onakav kakvog ga mi vidimo.

Za ručak se opet svi skupimo u našem lodgeu i idemo svi zajedno na brdo iznad aerodroma na još jedan fotosession. Ovo nam je zadnja prilika da smo svi zajedno okupljeni a da smo na Himalaji. Popriličnu pažnju privlačimo nas petnaest, svi u crvenim majicama i jaknama šetajući po Lukli. Popodne brzo prolazi, uglavnom po kafićima gutajući internet i preslagujući torbe za sutrašnji put. Ujutro sami nosimo sve na aerodrom, nemamo nosače i svi gledaju kako će ponjeti svoje transportne torbe i ruksake koji zajedno teže i do pedesetak kilograma. Nevjerovatno je kako uvijek uzmeš previše stvari. Ostalo mi je nekoliko neupotrebljenih majica, gaća, čarapa, čak i jedne hlače. Zapamti Hrvoje, manje je više. Uvijek. Zapamti. Da mi sutra ujutro uzbrdo prema aerodromu ne bi bilo prelagano natrpao sam si u torbu i hrpu kamenja sa Himalaje. E Sizife, Sizife…

Ostavi komentar