CRVENE TREŠNJE…

Proljeće 1986. Maj je tek počeo, a trešnje nikada ljepše. Kako dijete od 8 godina da shvati zašto mu brane da ih bere, zasto ih ne smije jesti? Kakve su to čestice radijacije na njima kada se ništa ne vidi i voda ih, kažu,  ne može oprati?

Jednog toplog julskog dana, iste te godine, u Laktaše su dosli naši vršnjaci iz Černobila. Primile su ih porodice koje su se dobrovoljno javile da kod njih mogu boraviti mjesec dana. Nakon tih mjesec dana su otišli od nas ali se svojoj pravoj kući nikada nisu vratili.

Godinama poslije sam shvatio o čemu se tu radi ali žal za onim trešnjama je ostao zauvijek.

Možda su baš one doprinijele fascinaciji Černobilom i onim što se u njemu desilo.

Pročitao sam sve o katastrofi što mi je došlo do ruke, gledao slike Pripjata i Černobila, igrao kompjuterske igrice i maštao o odlasku na to mjesto.

Trebalo je da prođu 32 godine da se poklope neke stvari i da nađem prijatelje (čuj mene prijatelje… ludake) koji dijele istu fascinaciju i želju za putovanjem.

Negdje u julu prošle godine, nakon povratka iz Turske (Banjaluka – Istanbul), sjedili smo Kleps, Ljubiša, Vlado i ja i sumirali utiske sa tog putovanja. Poneseni pozitivnom energijom i pokojim pivom, počeli smo razmišljati o sljedećim putovanjima.  Gdje otići a da to ne budu “standardne” moto destinacije?

Riječ po riječ, mjesto po mjesto, kilometar po kilometar i zastadosmo kod jedne tačke na karti – Zona isključenja.

Listamo putopise, tražimo informacije i vidimo da tamo niko nikada iz BiH motorom nije otišao.

Dogovorili smo se da sljedećih dana provjerimo sve opcije za taj put: koje su moguće rute, agencije za ulazak u zonu isključenja, troškovi i ostale stvari. Zima je pred nama i imamo za sve to vremena.

Međutim, kako to obično biva, kad imaš puno vremena na raspolaganju… Zima prođe a mi nismo uradili gotovo ništa.

Prvi ozbiljniji sastanak pravimo tek polovinom aprila i dogovaramo da bi na put trebalo krenuti pred kraj maja. Na drugom sastanku se činilo da od te zamisli neće biti ništa. Svako je imao neke svoje probleme. Ipak,  ne odustajemo definitivno i zaključujemo da se pripremamo kao da sigurno idemo. Mijenjaju se gume na motorima – naši “šlaufi” ostaju, stavljaju nove pločice, filteri i slične “sitnice”.

U međuvremenu na HBO TV kanalu kreće serija Černobil što dodatno raspaljuje vatru i unosi blagi nemir. Negdje oko 10-11. maja shvatili smo da moramo presjeći – ili idemo ili od puta nema ništa. Sjedamo ponovo i biramo agenciju za ulazak u zonu, plaćamo karte i biramo rutu (pomogla je malo i rakija… da budem iskren). Plan je da krenemo 24. maja kako bismo bili u Kijevu 26., a  u Zoni isključenja 27. maja.

Nekoliko dana pred put svako rješava neke svoje obaveze. Vremenska prognoza za put i mjesto gdje idemo je katastrofalna – kiša, prolomi oblaka… Razmišljamo o odgađanju puta ali na kraju ipak odlučujemo: IDEMO!

Dan 01. Laktaši (za mene Banjaluka) – Debrecen 24.05.2019.

Dogovor je da se okupimo u pola osam, popijemo kafu i krenemo oko osam. Svi smo zakasnili po koji minut te dok smo popili kafu, pozdravili sa sa prijateljima koji su došli da nas isprate i sjeli na motore već je bilo pola devet. Vrijeme je odlično, a od najavljene kiše ni traga.

Prvu dionicu od Laktaša do Prnjavora smo odvezli autoputem što je dobro došlo kao laganih 30 kilometara za zagrijavanje. Preko Dervente stižemo do graničnog prelaza u Brodu. Tu smo svi nasuli gorivo jer smo se dogovorili da svi sipamo gorivo u isto vrijeme da ne bismo gubili vrijeme na bespotrebna pojedinačna stajanja.

Prvu pauzu pravimo u Mohaču. Kupujemo pecivo u pekari i pravimo pravu malu gozbu (pašteta i naresci) serviranu na motorima.

Put kroz Mađarsku je uglavnom dobar, a na nekim mjestima nas usporavaju radovi na putu, ali ništa strašno.

Na nekih 100 kilometara do Debrecena pravimo pauzu za sipanje goriva i kafu te na booking-u rezervišemo smještaj za tu noć. Svaki dan smo smještaj rješavali na isti način. Negdje pred dolazak na odredište za taj dan otvorimo booking i rezervišemo. Pred Debrecenom počinje kiša i pljusak traje nekih 5 minuta pa kišna odijela ni ne oblačimo.

Stižemo pred hotel i motore parkiramo pred sam ulaz – na gradski parking koji se ne naplaćuje poslije 18 časova, pa tu pravimo prvu ‘’ozbiljniju’’ uštedu.  Smještamo se u sobu i klasično – tuš, presvlačenje, pa na pivo. Mi se odlučujemo za neko mađarsko točeno koje je bilo veoma dobro.

Nakon par piva, šank smo zamijenili krevetima. Zaspati nije bilo teško…

Dan 2. Debrecen – Rivne

Brzo smo zaspali a još brže se probudili. Adrenalin je uradio svoje i svi smo bili budni već u pola pet, polako se spremili, popili kafu i u 06:00 smo bili spremni za polazak. Cilj za taj dan je bio stići u Rivne. Do ulaza u Ukrajinu je nekih 120 kilometara koje brzo prelazimo.

Ovaj dio puta vozimo po jako dobrom asfaltu. Naselja su sve rjeđa a priroda sve ljepša.

Na dvadesetak kilometara do granice stajemo u prirodi i priređujemo pravu gozbu… naravno, bajkerski, u prirodi.

Stižemo na granični prelaz Zahony – Tysa i ubrzo smo u Ukrajini.

O načinu prelaska ukrajinske granice smo imali razne informacije sa neta, uglavnom ne baš dobre. Navodno, procedura traje tri sata, komplikovana je i potrebno je privremeno cariniti motore, platiti neku taksu i šta sve ne.

Na rampi su dva vojnika naoružana kalašnjikovima. Zagledaju tablice i na neku potvrdu zapisuju broj tablica i daju svakom vozaču. BiH tablice imaju format: 111 A 111. Dakle tri broja, slovo i tri broja. Kod jednog od nas je na zadnja dva broja naljepnica BiH… zbog, jel’te, radara. Vojnik zagleda i nemarno na potvrdu piše: 111 A 1bih.

O strogoći kontrole toliko.

Zatim dolazimo na sljedeću rampu gdje nam policajac pokazuje da parkiramo motore sa strane, uzmemo dokumenta, dođemo do kućice i stanemo u red. Red nije veliki pa brzo stižemo do kontrole. Procedura je takva da predaš sva dokumenta, policajac ih uredno skenira i ideš dalje. Vlado i Ljubiša prolaze bez pitanja i na red dolazimo Kleps i ja. Kad je Kleps predao dokumenta policajcu je zazvonio telefon. Razumijem da nekome objašnjava da nas ima četiri i da smo iz Bosne. Policajac nas pita nešto i govori moto klub, moto klub. Naravno, niko nikoga ne razumije pa nemarno odmahuje rukom i šalje nas dalje. Sa motorima dolazimo do carinika kome opet predajemo sva dokumenta. Traži da otvorimo gornje kofere da pogleda pa, reda radi zaviruje u njih, daje nam dokumenta i kaže da možemo ući u Ukrajinu. Sjedamo na motore i na izlazu opet dolazimo do rampe koju čuvaju dva naoružana vojnika. Njima predajemo one potvrde koje smo dobili na početku i napokon smo u Ukrajini.

Odmah po prelasku granice se vidi razlika u standardu izmedju Mađarske i Ukrajine. Sela su siromašnija, automobili stariji a fabrike kraj kojih prolazimo zatvorene i zapuštene. Devet od deset automobila na koje naiđemo je lada.

Vozimo solidnom cestom prema Muhacevu i dalje kroz Zakarpatsku oblast prema nacionalnom parku Skolivsky. Pauzu za kafu pravimo u mjestu Korostiv na samom ulazu u nacionalni park.

Na ovom dijelu puta se smjenjuje standardna cesta sa jednom i cesta sa dvije trake u jednom pravcu. Ima dosta krivina i uživanje je voziti. Od samog ulaska u Ukrajinu primjećujemo da je poštovanje drugih vozača prema motoristima ogromno. Svi se sklanjaju u stranu i propuštaju nas da prođemo. Jedini problem smo imali sa jednim vozačem kombija rumunskih tablica. Nakon što su ga prestigli Vlado, Ljubiša i Kleps meni je presjekao put. Vozio je sredinom ceste i nije dozvoljavao da ga prestignem.

Na jednoj benzinskoj pumpi točimo gorivo, a način na koji se to obavlja u Ukrajini je u najmanju ruku frustrirajući. Moraš parkirati motor na mjesto za točenje, otključaš rezervoar i čekaš da dođe čovjek koji toči, a ti odlaziš do kase, sačekaš red i kažeš da plaćaš karticom i da želiš pun rezervoar. Radnik sa kase na razglas kaže onom što toči da sipa, a ti čekaš na kasi ili odeš provjeriti da li ovaj dobro sipa. Kad naspe vratiš se do kase i platiš, a onaj sa kase na razglas kaže da je za to i to mjesto plaćeno i da možeš ići. Kao sto rekoh… frustrira i traje.

Vozimo dalje. Nevjerovatan je broj crkvi kraj kojih prolazimo od kada smo ušli u Ukrajinu. Nove zidane, stare drvene, a svima im je zajedničko da su prelijepe.

Opet se smjenjuju dionice sa jednom i dvije trake u jednom pravcu. Krivina je sve manje  a ravnice i dugačkih pravaca sve više. Ipak, nije dosadno i uživamo u vožnji. Prolazimo kroz lijepa sela i interesantna naselja, kraj jezera, šuma i nepreglednih polja žita.

Prolazimo Lavov, grad sa 800.000 stanovnika koji je poznat po velikom broju očuvanih kulturno-istorijskih spomenika. Ujedno je i studentski centar te oblasti. Na žalost ne ulazimo u grad pošto nemamo vremena. Lavov će ostati za neka druga putovanja i obilaske.

Nakon Lavova pravimo pauzu za ručak i pivo. Biramo domaće pivo, čorbu i sve krunišemo pitom od jabuka. Samo to nije bila obična pita već simfonija ukusa i mirisa, savršenstvo u svakom pogledu. Preko booking-a rezervišemo smještaj za tu noć i krećemo dalje. Ostalo nam je nekih 200 kilometara do Rivnea.

Put je kvalitetan i negdje od polovine se pretvara u auto put punog profila. I dalje se smjenjuju nepregledna polja, šume, sela i manji gradovi. Iz oblaka koji nas prate duže vrijeme sada počinje kiša ali traje samo 10 minuta. Opet ne oblačimo kišna odijela.

Stižemo u hotel na ulazu u Rivne. Smještaj je odličan, a očigledno je da je vlasnik fasciniran srednjim vijekom. Sve je puno motiva viteza, oklopa i oružja.

Nakon smještanja u sobe odlazimo na kafu ali je umor učinio svoje pa brzo odlazimo na spavanje. Sutra bi trebalo da stignemo u Kijev. Za taj dan smo ostavili samo 320 kilometara ali ipak ćemo poraniti kako bismo stigli što prije.

Dan 3. Rivne – Kiev

Doručak je najvažniji obrok u danu, učili su nas roditelji, a svi znamo da roditelje treba slušati. Engleski doručak serviran u Ukrajini nije izdržao nalete gladnih motorista.

Rivne je centar Rivne oblasti a prvi put se spominje 1283. godine. Nalazi se u sjeverozapadnoj Ukrajini na rijeci Ustya i važi za željezničko, cestovno i zračno središte tog dijela zemlje. Sušta je suprotnost Lavovu a zbog velikog razaranja, u toku drugog svjetskog rata, nije ostalo puno istorijskih i arhitektonskih spomenika. I pored toga postoji nekoliko mjesta koja vrijedi posjetiti.

Mi smo izabrali najpoznatiji od njih, vanjski muzej posvećen drugom svjetskom ratu poznat kao Hill of Glory”. Lagano se vozimo prema spomeniku i ulazimo u grad. Čitav grad, njegova arhitektura, ulice i parkovi odišu sovjetskim duhom. Veoma je čist ali je dosta zapušten. Motore parkiramo na parking i ulazimo u spomen područje. Riječ je o velikom parku sa uzvišenjem na sredini na kome se nalazi veliki spomenik sa nekoliko tenkova iz WWII. Do spomenika vodi veliki broj stepenica koje nije baš lako savladati u punoj moto opremi. Nakon slikanja i obilaska sjedamo na klupu da malo odmorimo. Prilazi nam srednjovječni čovjek sa djetetom i pita nas odakle smo. Kaže da je prepoznao “jugoslovenski” jezik pošto je nekada bio u Sarajevu i Novom Sadu. Ujedno je jedan od rijetkih ukrajinaca koji su čuli za BiH. Proveli smo neko vrijeme u ugodnom razgovoru o Jugoslaviji, SSSR i zemljama koje su nastale nakon raspada.

Pozdravili smo se sa novim poznanicima i krenuli dalje. Do Kijeva imamo nekih 320 km i to uglavnom autoputa. Ukrajina fascinira veličinom i prostranstvom. Izađete na glavnu cestu i  navigacija vam kaže: za 280km skrenite lijevo. Smjenjuju se ogromne šume i žitne ravnice. Često nailazimo na znak da je ispred policijska kontrola, koja se sastoji od manje zgrade pored puta i 5-6 policajaca sa svake strane koji nasumično zaustavljaju vozila. Nas su ignorisali i nisu nas zaustavljali.

Ovo je ujedno bio i najdosadniji dio puta koji smo prešli u ovoj avanturi. Osim jednog stajanja na benzinsku pumpu, ništa se drugo nije ni dešavalo. Na tom jedinom zaustavljanju smo upoznali par članova Kijevskog moto kluba “Crazy Hohols“. U tom momentu je na pumpi bilo desetak motora. Nakon 5 minuta pojavljuje se policijska patrola, parkira u blizini nas, pali rotaciju i tako stojiOčigledno je da se boje motorista ili imaju nekakav sličan problem.

Kraj hotela je stanica za metro tako da se veoma lako prebacujemo do centra Kieva tj. Teatralne stanice. Prošli smo i kroz Arsenalnu stanicu kijevskog metroa koja je i danas najdublja stanica metroa na svijetu sa dubinom čak 105 metara. Od stanice pješačimo do ulice Khreshchatyk. To je glavna ulica u Kijevu. Najkraća je glavna ulica nekog glavnog grada na svijetu, a u isto vrijeme je i najšira te je čak 7 puta mijenjala ime. To je čini vodećom glavnom ulicom Evrope u tri kategorije.

Taj dan je bio Dan Kijeva i glavna ulica je bila zatvorena za saobraćaj. Rijeke ljudi su šetale, sjedile po parkovima, trgovima i oko spomenika na Majdanu. Nevjerovatno pozitivna atmosfera i veliki broj mladih ljudi. Prošetali smo do hotela Dnjipro gdje se sutra sastajemo sa vodičem i krećemo prema Pripjatu. Odmah preko puta hotela je i stadion Dinama iz Kieva.

Prepuštamo se pozitivnoj atmosferi koja kruži gradom i sjedamo i jedan kafić na centralnoj ulici, nedaleko od Majdana. Naručujemo jednu od većih pica koje sam vidio u životu i kao pratnju domace točeno pivo… velikog formata.

Tu do izražaja dolazi ono o čemu smo samo slušali: ukrajinke su jako, jako lijepe žene. Pijemo pivo i razgledamo. Primijetan je jako velik broj omladine. Skoro je nemoguće na ulici vidjeti starije ljude. Negdje oko ponoći i par piva polako krećemo nazad prema hotelu. Zadržavamo se neko vrijeme na glavnom trgu i gledamo atrakciju koju rade velike muzičke fontane. Na ulicama je i dalje veselo i praznično.

Mi se povlačimo u hotel i polako tonemo u san. Sutra je glavni dan ovog putovanja i trebamo biti bar malo odmorni.

Razmišljao sam da li u putopisu da pišem o samoj nuklearnoj elektrani i nesreći koja se tamo dogodila ali sam ipak odlučio da to ne radim iz dva razloga. Prvi razlog je što je već sve opisano više puta i dostupno na netu a drugi  da je ovo putopis o našem putovanju a ne o istorijskim činjenicama.

Dan 4. Zona isključenja – I dio

Ustajemo u šest sati, spremamo se i odlazimo na stanicu metroa. Polazak prema Zoni isključenja je u pola osam, ispred hotela Dnjipro.

Brzo stižemo pred hotel, pijemo kafu i kupujemo vodu i sendviče za put. Ubrzo dolazi vodič i saopštva nam kako će polazak kasniti sat vremena, zbog kvara na autobusu. Pregleda nam pasoše, daje dozimetre, karte za ulazak u zonu, ugovore da potpišemo i objašnjava kako da se ponašamo u Zoni.

Nakon sat vremena napokon dolazi prevoz, novi dobro klimatizovan manji autobus. Nasa grupa broji ukupno dvanaest ljudi. Probijamo se kroz guzvu i izlazimo iz Kijeva, do zone je nekih 120 kilometara. Kako se približavamo zoni sve je manje naseljenih mijesta i ljudi. Uglavnom preovladavaju šume i polja.

Zona isključenja se sastoji iz tri dijela. Zona I je područje 10 kilometara oko nuklearne elektrane a Zona II obuhvata teritoriju od granice Zone I do spoljne granice Zone isključenja, osim teritorije sela Černobilj i same nuklearne elektrane, koje čine Zonu III. Na tim tačkama su dva glavna kontrolna punkta. Ubrzo dolazimo na prvi kontrolni punkt i vodič objašnjava proceduru i kako da se ponašamo. Govori nam da ovdje kupimo vodu jer je to zadnja tačka gdje je to moguće. Izlazimo van iz autobusa i čekamo red, ispred nas je pet autobusa. Ubrzo dolazi policajac i pregleda nam karte i pasoše. Nakon toga ulazimo u autobus i krećemo, podiže se rampa i mi smo u Zoni isključenja. Osjećaj je nevjerovatan, miješju se strah, trema, uzbuđenje i tuga.

Vodič nam govori da ćemo ići u obilazak od Pripjata pa prema elektrani a ne od Černobila prema Pripjatu. Razlog tome je da izbjegnemo veliki broj grupa koji je ušao ispred nas.

Ubrzo dolazimo na drugu kontrolnu tačku na ulasku u krug od 10 kilometara od elektrane. Puštaju nas bez kontorle, po riječima vodiča sve zavisi od raspoloženja vojnika koji su u smjeni. Navodno, kontrole nekada znaju biti rigorozne.

Stižemo do treće kontrolne tačke na ulazu u Pripjat. Sve izgleda nestvarno ili kao da se nalazimo u kompjuterskoj igri S.T.A.L.K.E.R. Vodič pokazuje papire vojniku a mi se slikamo i krecemo dalje, ušli smo u Pripjat. Vozimo se kratko kroz šumu iz koje se naziru zgrade, dolazimo do manje čistine gdje vozač parkira autobus. Vodič nam govori da obavezno svi obučemo jakne i da popijemo vode pošto je van autobusa strogo zabranjeno to raditi.

Izlazimo van i dolazimo do čuvene bolnice. To je bolnica gdje su povrijeđeni iz elektrane i vatrogasci koji su prvi odgovorili na poziv, dovezeni da im se pruži pomoć. Sve je zaraslo u rastinje i drveće, nisam očekivao da je priroda ovoliko preuzela ovo mjesto.

Vodič sa sobom nosi gps koji je dobio na ulazu. Od 2017. godine je zabranjeno ulaziti u objekte, zbog njihove dotrajalosti i opasnosti od obrušavanja. Govori nam da će nas uvesti u pojedine objekte ako u blizini ne bude drugih grupa.

Dolazimo do ulaza u bolnicu, on ostavlja gps na travu pored i ulazimo u bolnicu. Nevjerovatan je osjećaj biti tu. Prolazimo kroz hodnike, čekaonice, operacione sale, gledamo raznu opremu koja se još tu nalazi. Dolazimo do stepeništa koje vodi u podrum ali je tu strogo zabranjen ulaz. Neke kontrole su pokazale da je dole radijacija izuzetno jaka, zbog opreme vatrogasaca koja se još dole nalazi. Stojim nad stepenicama koje silaze u mrak i zamišljam kakav je haos to veče vladao u bolnici. Dolazimo do kongresne sale gdje su održavani seminari, dio krova je urušen i voda je davno počela da uništava unutrašnjost prostorije.

Napuštamo bolnicu i idemo prema gradskoj luci. Nekad široke ulice i bulevari su sada jako uski, priroda osvaja i guta asfalt, beton i staklo, polako savladava sve šta joj se nađe na putu.

Oronulim stepeništem silazimo na obalu, odakle pogled puca na jezero. Na molu kraj jezera stoje dva čovjeka i pecaju ribu. Bez gornjeg dijela odjeće, u hlačama i ribarskim čizmama djeluju kao zalutali. Iza njih, na obali, se nalaze njihove stvari, ruksaci i pivo. Vodič nam objašnjava da su to naučnici koji se bave proučavanjem uticaja radijacije na floru i faunu. Zgrada luke se jedva nazire od zelenila koje ju polako preuzima. Na ulazu u zgradu stoje automati za prodaju kafe i sokova. Nekada su bili čudo napredne tehnologije a sada su prazne ljušture nagrižene hrđom, kao i grad u kome se nalaze. Stakleni vitraži, koji su bili dio fasade ovog objekta, su dijelom uništeni. Po riječima vodiča to nije uradilo vrijeme nego vandali.

Dalje nastavljamo prema bioskopu Prometej. Prije katastrofe četvrtog reaktora ispred zgrade nalazio se spomenik Prometeju, koji je kasnije preseljen u blizinu elektrane. Fasada zgrade ukrašena je mozaičkim reljefom. Unutar bioskopa je veoma mračno, a podovi su posuti ruševinama, staklom i ostatcima namještaja. Na prvom spratu nalaze se razbijeni ostaci sovjetskog projektora.

Nakon bioskopa dolazimo do centralnog gradskog trga, na kome se nalazi hotel Polissia. Hotel je sagrađen sredinom 1970-ih u središnjem dijelu grada Pripjata. Imao je 62 sobe sa 108 kreveta. Tokom operacije oporavka od katastrofe, gornji spratovi hotela, zajedno s posmatračkom platformom, korišteni su od strane Državne komisije za istraživanje nesreće, Od 27. aprila do 10. maja, je korišten kao sjedište privremene kontrole leta za to područje. Kontrola je upravljala letovima helikoptera koji su posipali reaktor pijeskom.

Na trgu se nalaze i palata kulture i super market. U palati kulture još stoje panoi i propagandni material koji je pripremljen za proslavu 1. maja 1986. godine. Supermarket Voshod (Svitanje) je bio jedan od najsnabdjevenijih supermarketa u čitavom SSSR-u. Stvari koje su bile rijetke u Moskvi ovjde su se mogle kupiti.

Pored supermarketa je jedan hotspot gdje mjerimo najvecu radijaciju na našem putu, Na šahtu kraj ulaza mjerač pokazuje 11.83 uSv/h (normalna doza je  0.03 do 0.30 uSv/h).

Sa trga krećemo do najprepoznatljivijeg simbola Pripjata, zabavnog parka sa spektakularnim panoramskim točkom. Zabavni park je trebao biti otvoren za proslavu praznika 1986. godine ali zbog katastrofe nikada nije otvoren. Radijacija u krugu parka varira, likvidatori su ovaj dio grada čistili i okolina je relativno sigurna. Ipak, zone gdje je narasla mahovina mogu emitovati veoma velike doze radijacije, doze koje su među najvećim u čitavom gradu.

Nakon zabavnog parka nastavljamo do fudbalskog stadiona Avangard, na kome je domaćin trebao biti FK Strojitelj. Na ovome stadionu je odigrano nekoliko utakmica ali on nikada zvanično nije otvoren. Pogađate, datum zvaničnog otvaranja je trebao biti prvi maj 1986. godine. Tribine, koje su napravljene da prime 5000 gledaoca, propadaju nagrižene zubom vremena. Teren, koji je nekada pokrivala uredno pokošena trava, je sada šuma koju čine visoka stabla.

Kroz šumu se dalje krećemo prema dječijem vrtiću Čuburaška. Izgrađen 1970. godine, ovo je jedan od petnaest vrtića u okolini Černobilske elektrane. Stanovništvo Pripjata su činili uglavnom mladi bračni parovi. Prosječna starost je bila dvadeset šest godina tako da je bilo jako puno djece u Pripjatu. Prevrnuti ormarići, dječiji kreveti, razbacane knjige i lutke, dječija odjeća i obuća čine boravak u ovom prostoru jako teškim.

Nakon vrtića produžavamo u stambenu zonu i ulazimo u jednu od stambenih zgrada. Stanovi su uglavnom opljačkani i prazni, mada se u nekim od njih se još mogu vidjeti tragovi života, isprevrtan namještaj, ostatci garderobe, obuće, suđa i ostalih stvari.

Obilazimo dalje i dolazimo do poznatog unutrašnjeg bazena Azur. Bazen je izgrađen 1970. godine i korišten sve do 1998. od strane radnika elektrane i likvidatora. Nakon zatvaranja elektrane i prestanka korištenja bazena, isti je opljačkan u roku od mjesec dana.

Isti slučaj je i sa obližnjom sportskom salom.

Dolazimo do osnovne škole br. 4. Knjige po podu, slike sovjetskih heroja na zidovima, školski namještaj i rekvizit svjedoče o nekom boljem, davno prošlom vremenu. U školskom holu se nalazi hrpa gas maski. Fotografije sa ovog mjesta su jako česte na internetu međutim ova scena je namještena. U Pripjatu je postojalo pet atomskih skloništa a Stalkeri su godinama nakon katastrofe prikupljali sve gas maske, koje su mogli naći, i odlagali ih na ovo mjesto.

Napuštamo školu i ulazimo u autobus, vozimo se do izlaza iz Pripjata. Stajemo da se slikamo kraj natpisa Pripjat gdje mjerimo oko 4 uSv/h a odmah preko puta, na nekih 100 metara se nalazi crvena šuma. Šuma je nakon katastrofe posječena i zatrpana pod zemlju. Po riječima vodiča tamo je strogo zabranjen pristup i radijacija se krece oko 100 – 150 uSv/h.

Dan 4. Zona isključenja – II dio

Ovime se oprastamo od Pripjata i nastavljamo dalje do kantine, gdje pravimo pauzu za ručak. Na ulazu obavezno prolazimo kroz detektore, gdje se vrši provjera kontaminacije odjeće i ljudi. Pored provjere koja se radi na izlazu iz zone, ovdje je provjera na ulasku u takozvani čisti dio tj. kantinu. Ljubiša, Vlado i ja prolazimo kroz detektore, Kleps je stariji čovjek pa nema potrebe.

Stajemo u red i uzimamo hranu koja se služi na traci. Ovdje se hrana poslužuje i za radnike elektrane.

Krećemo dalje, do glavne tačke predstave i zvijezde večeri, nuklearne elektrane V. I. Lenjin i reaktora br. IV.

Ulazimo na glavni ulaz u krug elektrane a vodič nas upozorava da je tu strogo zabranjeno fotografisanje i da se ni slučajno ne oglušujemo o to. Sve je pokriveno nadzornim kamerama i fotografisanje tog dijela sankcionišu.

Odlazimo na most iznad kanala, koji je vodom iz jezera hladio reaktore. U kantini nas je vodič napomenuo da ponesemo hljeb za hranjenje riba. Na mostu smo to i radili, nadajući se da će se pojaviti famozni somovi. Proveli smo tu nekih petnaest minuta ali se somovi nisu pojavili. Bilo je tu raznih drugih riba ali džinovskih somova na žalost ne. Kleps je dugogodišnji ribar i profesionalni takmičar pa smo ga jedva odvojili od vode. Čitavo vrijeme je kukao što nije ponio štap. Mi smo mu to, pred put savjetovali, ako mogu pojedini staviti štap na Tomos i ići do Vrbasa, može i on do Černobila.

Sjedamo u autobus i vozimo se, oko elektrane, do spomenika posvećenog svim žrtvama katastrofe. Zadržavamo se tu par minuta, radi slikanja. Duže zadržavanje nije preporučljivo, nivo radijacije je 5.80 uSv/h.

Na odlasku stajemo na mjesto odakle se vidi komplet nuklearna elektrana, uključujući i reaktore br.5 i br. 6, koji nikada nisu završeni.

Nastavljamo dalje prema Duga radaru, vozeći se putevima nad koje su se nadvile šume. Zaustavljamo se u selu Kopači, kraj manje zgrade, koja gotovo da se ne vidi od drveća kojim je obrasla. Riječ je o jednom od mnogih vrtića u zoni. Sama zgrada je u jako lošem stanju, krov se urušio na jednom dijelu. Ispred, u dvorištu vrtića, se vide ostatci igračaka koje su zarasle u travu.

Duga 1 radar je bio OTH (over the horizon radar) radar i dio sovjetskog Sistema za rano upozoravanje od balističkog napada. U upotrebi je bio od 1976. god. pa do 1989. god. Prozvan je ruskim djetlićem, zbog karakterističnog zvuka koji je proizvodio u etru. Zbog velike količine električne energije koju je trošio, izgrađen je u blizini nuklearne elektrane.

Za vojnike i njihove porodice je, pored radara izgrađeno naslelje kapaciteta hiljadu stanovnika. Za izlazak iz naselja je bila potrebna specijalna dozvola a čitav kompleks je bio dobro čuvan od javnosti. Na skretanju sa glavnog puta prema kompleksu, i dalje stoji table da je tu kamp za izviđače.

Stajati u podnožju ove grdosije, dugačke 800m i visoke 150m, je nevjerovatno. Jako ga je teško sagledati iz podnožja. Sav taj čelik, kablovi i žice proizvode nevjerovatan zvuk, dok vjetar prolazi kroz njih. Među Stalkerima je bilo popularno penjanje i noćenje na vrhu radara. Nakon smrti jednog od posjetitelja koji je pao sa vrha, sve ljestve-merdevine su odsječene, tako da je penjanje otežano ali ne i onemogućeno.

Iza radara, nalazi se prizemni objekat gdje su bili smješteni računari i logistički centar. Dugačak je koliko i radar. Bilo je planova da sruše radar ali, po riječima vodiča, postoji strah da bi pad podigao radioaktivnu prasinu, koja bi izazvala mini katastrofa. Isto tako, moguće je da bi udar od pada oštetio sarkofag na reaktoru br. IV.

Napuštamo ovo fascinantno mjesto, sjedamo u autobus i krećemo prema Černobilu.

Na ulazu u Černobil, ispred vatrogasne stanice, nalazi se spomenik vatrogascima koji su se prvi odazvali na poziv. Šest vatrogasaca, černobilske vatrogasne brigade, umrlo je u sledećih nekoliko dana nakon katastrofe.

Ljubiša je vatrogasac i vidi se da ovo mjesto izaziva posebne emocije kod njega.

Produžavamo do centra mjesta, gdje se nalazi spomenik “Wormwood”. Spomenik predstavlja anđela koji duva u trubu.

Jedno je fascinantno kod svega toga.

Otkrovenje

10 I treći anđeo zatrubi, i pade s neba velika zvezda, koja goraše kao sveća, i pade na trećinu reka i na izvore vodene.

11 I ime zvezdi beše Pelin; i trećina voda posta pelin, i mnogi ljudi pomreše od voda, jer behu gorke.

Na engleskom se biljka pelin zove Wormwood. Interesantno je da se na ukrajinskom ta biljka zove…Černobil.

Tu se nalazi i spomenik sa natpisima svih sela i naselja, iz kojih su raseljeni ljudi nakon katastrofe. Na zemlji se nalazi i reljefna karta sa označenim mjestima.

Završavamo obilazak, sjedamo u autobuse i krećemo ka izlazu iz zone. Na zadnjoj kontrolnoj tački, prolazimo kroz provjeru kontaminiranosti. Nikome iz grupe nije pokazalo povišen nivo radijacije.

Vraćamo se u Kiev, malo šetamo po gradu, večeramo i odlazimo na spavanje puni utisaka.

Taj dan smo prepješačili 22km, obišli mjesta i stvari za koje do skora nisam vjerovao da ćemo ih ikada vidjeti.

Malo li je za jedan dan…

Par stvari me iznenadilo u obilasku Pripjata. Prva je priroda i način na koji je preuzela grad. Pored toga sto sam čitao jako puno o Pripjatu i gledao klipove na YT, iznenađujuće je koliko je grad utonuo u prirodu. Stojite u sred grada, a ne shvatate da se nalazite u mjestu, u kome je živjelo 45.000 stanovnika. Ni u jednom momentu ne vidite više od 3-4 zgrade istovremeno. Jedino na centralnom trgu, kod hotela Polisja, dobijete na tenutak osjećaj širine i prostranstva grada. U stambenim blokovima, mađu desetcima zgrada, ne vidite više od dvije istovremeno. Nazirete kroz krošnje vrhove i to je to. Ulice su postale mali puteljci, jedva dovoljni da kroz njih prođe vozilo. Meni, kao arhitekti, je bilo nevjerovatno vidjeti kako priroda, vremenske prilike i nebriga o zgradama utiče na njih. Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje se to može vidjeti u ovoj razmjeri.

O pljačkama koje su uslijedile, već pola godine nakon katastrofe, kada je postalo kasno da povratka neće biti, sam dosta znao. Ipak neshvatljiv je nivo te pljačke. Uđete u zgradu i u njoj više ništa nema. Svaki komad namještaja je odnešen, svaki komad željeza skinut i sve što je vrijedilo je ukradeno. Željezne ograde ne postoje više nigdje u gradu.

Pojedine stvari, kao što su igračke u vrtićima, knjige na školskim klupama i slično, su naštimane za turiste. Vidi se da ih je neko tu postavio.

Zonu je prosle godine posjetilo 63.000 turista. Riječ je o zvaničnim, registrovanim posjetama. Za 2019. godinu predviđaju da će taj broj narasti na 140.000. Taj broj će, zahvaljujući HBO seriji, vjerovatno biti i veći. Uskoro će Zona postati još jedna uobičajena turistička destinacija.

Sve više razmišljam o turi koja traje četiri dana. Tada se obiđe i vidi daleko više sela, posjete se stanovnici tih sela i uđe u druge zgrade koje nisu dio standardne ture. Isto tako, mislim da je jesen najbolje doba za posjetiti Zonu. Vegetacija je tada manja i lakše je vidjeti razmjere grada i katastrofe.

Dan 5. Kiev – Odesa

Budimo se polako oko sedam časova, pakujemo, oblačimo i odlazimo na kafu. Još pod utiskom, jučerašnjeg obilaska zone, planiramo današnji put do Odese. Pred nama je najdosadnija dio putovanja. Čitava dionica, nekih 500 km, je auto put bez krivina.

Dok pakujemo stvari na motore i spremamo se za polazak, Vlado odlazi do sobe po neke stvari koje je zaborvio a vraća se nasmijan. Nakon obilaska Zone patike u kojima smo bili ostavili smo ispred sobe, kod kante za smeće. Kada se vratio u sobu zatekao je tri radnika hotela, kako sretni probavaju patike i odlaze sa njima.

Sjedamo na motore i napuštamo Kiev, kroz grad nas prati gužva ali je podnošljiva. Provlačimo se kroz kolonu gdje je god to moguće.

Nakon izlaska iz Kijeva, na odvajanju za Odesu, Klepsu popušta koncentracija i ne skreće za nama nego produžava ravno. Nas trojica stajemo na pumpu i pokušavamo ga dobiti na telefon…koji je isključen. Ostaće tajna da li je ovom pogrešnom skretanju kumovala radijacija, Klepsove godine ili mješavina godina i radijacije.

Kako ni nakon pola sata ne uspijevamo da ga dobijemo na telefon nastavljamo dalje, nadajući se da će se uključiti na put za Odesu na nekom drugom mjestu.

Dolazimo na dio ceste koji više liči na rijeku, zbog puknuća cijevi cesta je prerkivena vodom. Penjemo se na trotoar ali nailazimo na još jedan problem, trotoar je presječen kanalom pozamašne dubine. Lijevo na cestu tj. vodu više ne možemo a desno je trava i kanal.  Vlado polako prvi prelazi bez problema, njegov Varadero je viši od Ljubišinog i mog motora. Poslije njega ide Ljubiša pa ja i oba zapinjemo loncem auspuha. Udarac je kod obojice bio veoma jak. Prelazimo nekako sve ovo ali Ljubiša skreće na prvu pumpu na koju smo naišli. Od udara se izvukla cijev auspuha i zvuči kao da vozi tenk a ne motor. Vješte ruke, alat i znanje i sve je bilo gotovo za 10 minut. Presudnu ulogu, u otklanjanju kvara, smo odigrali Vlado i ja, stajanjem sa strane i jedenjem sladoleda.

Nakon pola sata ponovo stajemo i pokušavamo da dedicu dobijemo na telefon, opet bezuspješno. Pijemo kafu, jedemo čokolade, zovemo ga ali džaba. Poslije nekih pola sata krećemo dalje. Vozimo bezbrižno znajući da, neko sa njegovim iskustvom, sigurno nije zalutao ili upao u kakav problem. Na 250 km do Odese Vlado nam signalizuje da stanemo. Kleps ga je zvao na telefon, ispred nas je nekih 100 km. Kada je pogriješio skretanje, našao je drugo uključenje i misleći da smo daleko ispred njega…odvrnuo gas. Sada on nas čeka uz hladan sok na nekoj pumpi.

Ubrzo dolazimo do dedice i častimo ga sokom i čokoladom. Ne znam kako je došao na ideju da smo mi krivi ali starije uvijek treba poštovati i slušati ih.

O putu na dionici Kijev – Odesa ne vrijedi trošiti riječi. Da mi je neko pričao kako postoji ovako ravan put, bez krivina, ja mu ne bih povjerovao. Vozite 500 km pravo i osim par dionica sa lošim asfaltom, ne postoji ništa uzbudljivo. Priroda je i dalje prelijepa ali je to već dosadilo.

Polako se približavamo Odesi i već se osjeća miris mora u vazduhu. Ulazimo u grad koji, kao i Kijev, odiše mješavinom sovjetskog duha i postsovjetskog kiča. Samo je to kod Odese sve umjerenije i siromašnije. Vidljiva je velika razlika između ova dva grada. Iako je Odesa najpoznatije ukrajinsko ljetovalište, nije ni blizu blještavilu Kijeva. Kako se približavamo centru sive, betonske zgrade periferije ustupaju mjesto staklenim neboderima.

Parkiramo pred hotel koji smo ranije bukirali. Hotel je odličan i nalazi se u blizini plaže i prelijepe pješačke zone.

Dan 6. Odesa

Svanuo je dan rezervisan za obilazak Odese. Jedan dan nije dovoljan da se obiđe bilo koji grad, pa ni Odesa. Na žalost želje i mogućnosti se najčešće ne poklapaju. Vjerujem da ste se na putovanajima svi susreli sa ovim problemom.

Odesa broji preko 1.029.000 stanovnika prema popisu iz 2001. godine. Grad je za vrijeme Sovjetskog Saveza ostao važna trgovinska i vojna pomorka baza. Za vrijeme Ruskog carstva, Odesa je bila četvrti grad po veličini u cijelom carstvu, poslije Moskve, Sankt Peterburga i poljske Varšave. Na arhitekturu Odese više je uticaja imala mediteranske arhitektura s velikim elementima francuskog i talijanskog stila. Gradile su je francuske arhitekte pa je i uticaj evropske arhitekture razumljiv.

Dan smo započeli kafom uz more a nastavili laganom šetnjom kroz grad. Jedan dio smo obilazili zajedno a jedan svako za sebe. Najveći utisak ostavalja čuveno potemkinovo stepenište i luka.

Godine 1905., za vreme ruske revolucije protiv monarhije, na Potemkinovim stepenicama ubijeno je stotine građana Odese. Taj prizor ovjekovječio je Sergej Ajzenštajn ruski teoretičar filma i režiser poznatog filma „Oklopnjača Potemkin” (1925). Sa vrha stepenica pruža se najbolji pogled na luku i zaliv. Sa Potemkinovih stepenica možete vidjeti Katarinin trg na kojem se nalazi nedavno podignut spomenik Katarini Velikoj.

Šetali smo i ručali u čuvenoj Deribasovskoj ulici, dugačkoj pješačkoj zoni sa bezbroj restorana i prodavnica. Obišli smo neke od znamenitosti Odese a dan završili sunčajući se na plaži. Red je da umočimo noge u Crno more.

Posjetili smo i jedan, dobro opremljen, moto šop. Puno smo obilazili a malo slikali taj dan. Odmarali smo od motora i od foto aparata.

Predveče smo se vratili u hotel i otišli na spavanje. Za sutra je bio planiran put do Brašova od nekih 500km.

Dan 7. Odesa – Tecuci

Cilj za taj dan nam je bio Brašov, pokazaće se kasnije nedostižan i ambiciozan. Više je razloga zašto taj dan nismo uspjeli doći do Brašova a osnovni je taj da smo Moldaviju podcijenili. Podcijenili je malo blaži komentar nego da sam rekao: smatrali smo je evropskom zemljom i prevarili se.

Ustali smo rano, doručkovali, spakovali stvari i već oko 8:00 smo bili spremni za polazak.

Dočekala nas je jako velika gužva u saobraćaju, gotovo nemoguće je bilo probijati se kroz svu tu gužvu. Put nas vodi kroz dijelove Odese koji nisu mondenski kao oni kojim smo juče šetali.

Jedno vrijeme se uspijevamo držati zajedno ali smo se, u jednom trenutku, ipak razdvojili. Vlado, koji je bio prvi, prolazi dalje na jednom semaforu a mi stajemo na crveno svjetlo.  Njega je kasnije navigacija odvela na jedan granični prelaz a nas na drugi. Po izlasku iz grada smo se dogovorili gdje i kada se opet spajamo. Vlado je prosao kroz Pridnestrovlje i Tiraspol a nas je put odveo kroz nacionalni park Donji Dniestar na granični prelaz Palanca – Maiaky. Prije izlaska iz Ukrajine smo stali na pumpu da natočimo gorivo i doručkujemo.

Granični prelaz Palanca – Maiaky je moderan, skoro obnovljen i svu pariologiju smo riješili jako brzo. Sve se obavlja bez silaska sa motora. Dokumenta smo dali ukrajincima a nazad su nam ih vratili moldavci uz želju da se lijepo provedemo u Moldaviji.

Nakon prelaska počinju peripetije. Vrijeme, koje je do tadabilo sjajno, počinje polako da se mijenja. Navlače se sve tamniji oblaci i postaje nam jasno da se sprema kiša. Vozimo osrednje kvalitetnim asfaltom, nekih 5 kilometara i nailazimo na makadam. Stajemo da se konsultujemo sa navigacijom ali je jasno da je ovo jedini pravac. Makadam je katastrofa, puno kamenja, rupa i prašine. Vozimo tako nekih 10 – 15 kilometara kroz veoma siromašna sela. U jednom momentu prestaje makadam i počinje nesto slično kaldrmi. Razlika je što kocke nisu fino i jednako oblikovane nego se radi o velikom kamenju koje je poslagano na cestu. Nakon nekih kilometar obradovali smo se ponovnom nailasku na makadam. Na putu su vidljivi ostatci asfalta i jasno je da je to nekada bila cesta koja se, zbog neodržavanja, raspala.

Sledećih 200 kilometara su bili najteži na ovom putovanju. Kombinacija jake kiše, loših puteva, gužve i čestih radova nas je usporavala i otežavala nam put.

Taj dio nismo ni slikali niti smo stajali na pauzu. U jednom momentu shvatamo da nemamo ni vremena ni želje da idemo do Brašova te odlučujemo da prespavamo u prvom većem mjestu. To je slučajno Tecuci, malo mjesto u Rumuniji, na nekih 300 kilometara od Brašova.

Smještaj pronalazimo uz pomoć bajkera iz lokalnog kluba i kasnije odlazimo u njihov klub na pivo. Nakon piva i druženja odlazimo na spavanje. Za nama je najteži dan putovanja.

Dan 8. Tecuci – Bran

Nakon jucerašnjeg tmurnog dana, svanulo je sunčano jutro. Polako se budimo i spremamo za nastavak putovanja. Nikuda nam se ne žuri, današnji cilj je mjesto Bran sa svojim poznatim dvorcem. Izlazimo iz smještaja i odlazimo do prve pumpe da natočimo gorivo i doručkujemo.

Krećemo dalje tek negdje oko 10 časova, pred nama je laganih 220 kilometara.

Taj dan smo odvezli vjerovatno najljepsu dionicu ovog putovanja. Jako kvalitetan asfalt, malo saobraćaja i puno krivina. Ubjedljivo najljepsi dio je bio kroz nacionalni park Puta – Vrancea. Ako se ikada nađete blizu obavezno prođite kroz ovaj nacionalni park.

Pauzu za sipanje goriva pravimo u Brašovu. Na žalost nismo ulazili u ovaj lijepi grad već smo obilaznicom produžili ka Branu.

U Bran stižemo negdje oko 14 časova, taman na vrijeme pošto počinje kiša. Motore parkiramo na parking (plaća se 2eur/h) i odlazimo na ručak. Dok ručamo na booking rezervišemo smještaj za taj dan. Odlazimo do smještaja, parkiramo motore, presvlačimo se i žurimo u obilazak Drakulinog dvorca.

Sve se naplaćuje i centar mjesta izgleda kao vašar. Dosta štandova sa hranom, pićem i suvenirima. Ne daj bože da turistima ostane koji euro u džepu.

Sam dvorac, kao i njegovo okruženje, je stvarno prelijep i ma šta da ponudi. O njegovoj istoriji neću pisati posšto se sve lako nađe na netu.

Nakon obilaska dvorca odlazimo na užinu, ogladnilo se.  Kobasice i pivo su odličan recept da se brzo zaspe. Povlačimo se u svoje odaje a Bran prepuštamo vampirima, njihov i jeste.

Dan 9. Bran – Zrenjanin

Ovo putovanje smo pravili tako da povratak kući dođe što kasnije. Chernobyl je bio osnovni cilj ali nakon obilaska Zone nije uslijedio direktan povratak kući. Iz Chernobyla smo se zaputili u Odesu, obilazili taj divni grad i kupali se u Crnom moru. Iz Odese, put nas je dalje vodio prema Rumuniji i dvorcu Bran. Obilaskom Brana ostvarili smo sve zacrtano i obišli sve što smo planirali. Ostalo je još ono najbitnije, da se vratimo svojim porodicama.

Kiša, koja nas je ispratila na spavanje, bila je tu i kada smo se probudili. Nije nam se žurilo, nakon pakovanja, doručak i kafa su nam odlično sjeli. Prestala je i kiša ali oblaci i dalje prijete.

Prvi dio puta vozimo lokalnim cestama kroz sela i prelijepu prirodu. Ceste su lošije kvalitete a i mokre.

U planu smo imali i vožnju Transfagarašanom ali put još nije bio otvoren. Na obroncima se i dalje vidio snijeg.

Ubrzo je ponovo počela kiša. Kod Sibiua se penjemo na autoput i tako vozimo do Temišvara. Tek pred Temišvarom kiša prestaje a mi silazimo sa autoputa i dolazimo na GP Jaša Tomić.

Prije izlaska iz Rumunije smo napravili pauzu za ručak u nekom selu ali se ne sjećam njegovog imena.

Po ulasku u Srbiju polako vozimo do Zrenjanina i smještaja koji smo rezervisali preko booking-a. Parkiramo motore, presvlačimo se i odlazimo do centra na pivo. Nakon piva zna se…spavanje.

Sutra smo kod kuće.

Dan 9. Zrenjanin – Laktaši/Banjaluka

Došao je kraj avanturi i dan kada se vraćamo kući. Na benzinskoj pumpi pijemo kafu i planiramo kuda da se vratimo. U Bijeljini peku odličnu jagnjetinu pa nam to i određuje trasu puta. Novi Sad – Bijeljina – Derventa – Prnjavor – Laktaši. Razmišljali smo i da se vratimo autoputom preko Hrvatske ali bi bilo šteta ovakvu avanturu završiti vožnjom po istom.

Brzo prolazimo Frušku Goru i idemo dalje prema jagnj…hocu reći Bijeljini.

Tu pravimo pauzu i ručamo, red jagnjetine pa red svinjetine čisto da uporedimo.

Nakon ručka krećemo dalje i pauzu nismo pravili do Laktaša.

U Laktašima smo popili po pivo da proslavimo a nakon toga svako svojoj kući i porodici.

Prije garaže Tracer je počašćen jednim pranjem.

Zahvaljujemo se Željko Đuriću na ovom predivnom putopisu.

Tim Dva točka

Želite da budete dopisnik Magazina Dva Točka

Ostavi komentar

Ostavi komentar